Neoliberalna logika

Zanimljivo je da se neoliberalizam, koji je često označen kao pojam koji je nejasan, zasniva na logici koja ima samo jedan član: Ako je nešto javno treba da bude privatno. Dakle,
J → P
Nije teško proveriti da li neoliberalna logika kod nas postoji. „Reforme“ o kojima se sada govori sastoje se od sleđenja ove logike:

Vučić: Kresanje javnog sektora, agresivno jačanje privatnog (naslov iz novina)

“Javna preduzeća treba privatizovati, skoro sva, a ne PUTINIZOVATI.” – tvit lidera NS Zorana Živkovića.

“Prednost jačanju privatnog sektora” (naslov u Politici)
Ova logika se predstavlja kao samorazumljiva. To su, navodno, reforme oko kojih postoji konsenzus, koje čekamo 25 godina i koje predstavljaju “izlečenje od socijalističkog samoupravljanja”.

U stvari, ova logika je pogrešna. Glavni razlog za to je u činjenici da su neke stvari u državi strukturni monopoli (pa je nemoguće obezbediti konkurenciju) ili predstavljaju neizbežne i korisne socijalne funkcije države (pa se ne mogu uvek naplaćivati) ili ne mogu biti zaista privatne jer predstavljaju infrastrukturu koju koriste svi (pa se sa njima ne može slobodno raspolagati) itd.

Takođe, sasvim je netačno da najrazvijenije zemlje slede ovu logiku. Na primer, Finska ima samo državno školstvo (najbolje u svetu), Norveška ima državnu telefoniju i naftnu industriju itd.

Važenje neoliberalne logike kod nas se obezbeđuje monopolom u medijima (koji svi plasiraju skoro isključivo neoliberalnu logiku) i klasičnim propagandnim sredstvima (na primer, strahom od bankrota ili obećanjem bolje budućnosti ili falsifikovanjem stvarnosti (tu spada često ponavljana rečenica da “privatni sektor finansira javni”).

Supremacija neoliberalne logike u našoj javnosti i u programima političkih stranaka je očigledna. Kao što se vidi iz gornjih primera, neoliberalnu logiku dele i vlast i opozicija i javnost u dominantnim medijima.
Alternativna logika neoliberalnoj je na marginama.

 

Advertisements

9 thoughts on “Neoliberalna logika

  1. MANTRA SVE PRIVATIZIRATI SRUŠILA SE JE KAO KULA OD KARATA
    Što se tiće privatizacije u svijetu, uglavnom zbog udara globalne ekonomske krize, privatizacijski proces počeo je jenjavati.ČUVENA MANTRA-SVE PRIVATIZIRATI, SRUŠILA SE JE KAO KULA OD KARATA,a evropske države su prisiljene intervenirati u privatnom sektoru, tj. u reprivatizaciji, tj. nacionalizaciji do mjere, koje je prije nekoliko godina bilo nemoguće ni zamisliti.
    Došlo je do istorijske prekretnice koja govori o suštinskoj transformaciji, slično onoj u Istočnoj Evropi nakon 1989.god. pod nazivom tranzicija(a koja se debilno sprovodi i kod nas).Ta transformacija iz neoliberalnog kapitalizma, ide ne prema socijalizmu,nego ka reguliranom obliku kapitalizma, gdje će država imati veću ulogu.

    “Sada plaćamo strašnu cijenu našeg slijepog vjerovanja u moć nevidljive ruke. Na bolan smo način progledali i spoznali pogrešku tradicionalne ekonomske teorije – da su ljudska bića uvijek sposobna donositi racionalne odluke i da se tržišta i institucije, najbolje reguliraju sami “piše Will Bartlett, profesor na London School of Economics.
    Poslušajmo šta kaže Will;
    “Ignorirali su se i dokazi da državna poduzeća mogu biti relativno učinkovita u konkurentskom tržišnom okruženju.Nije se uzimala u obzir niti nefunkcionalnost odijeljenosti vlasništva od upravljanja – menadžere mogu voditi vlastiti, a ne interesi dioničara. U takvoj situaciji često dolazi do prevelikih investicija da bi se izgradili vlastiti imperiji, čime se smanjuje dobit dioničara. Često se događa i da dobit pojede rasipnost i pretjerani rashodi u blještavim upravnim zgradama i bonusima. Također, bilo je sve jasnije da mnoge koristi od privatizacije proizlaze najviše od stupnja konkurentnosti na tržištu u kojemu poduzeće posluje te od lakog i povoljnog pristupa inozemnom novcu, kao i od činjenice da su najbolja.poduzeća obično bila ta koja su prva privatizirana, dok su manje učinkovita ostajala u državnim rukama. Umjesto prodaje državne imovine države ulažu u propale privatne banke i privatna poduzeća kako bi ih spasile od predstojećih stečaja. Vlade su u cijelome svijetu kupile više imovine od privatnog sektora nego što su prodale investitorima tijekom privatizacije. Zapanjujuće je da je 1,5 bilijuna dolara koje su države investirale u imovinu bankarskog sektora ekvivalentne cjelokupnom iznosu koje su zaradile privatizacijskim prodajama u cijelom razdoblju otkad je 1997. započela moderna privatizacija.Međutim, ne odvija se sve baš onako kako se očekivalo. Kako se naziru prvi obrisi gospodarskog oporavka na vidjelo ponovno izbija snaga financijskih institucija, a odlučnost državnih zakonodavaca slabi. Glavni izvršni direktori propalih banaka uspjeli su odšetati s bezobrazno visokim bonusima usprkos svojoj menadžerskoj meganesposobnosti i grandioznim neuspjesima. Umjesto da se povuku bez prebitog centa ti su menadžeri primili mirovine i otpremnine u milijunima eura. U jednom slučaju je glavni izvršni direktor opustošene Royal Bank of Scotland (RBS), Sir Fred Goodwin, primio mirovinu od 550 tisuća funti plus jednokratnu svotu od 2,7 milijuna funti, s tim da se godišnja mirovina kasnije smanjila na “pukih“ 350 tisuća funti nakon protestnog povika javnosti. Bez promjene vezivanja perverzno visokih menadžerskih poticaja uz kratkoročno riskiranje, temeljni uzroci krize neće biti uklonjeni. Umjesto toga ispast će da su države spašavale banke, a dobile vrlo malo u smislu dugoročne stabilnosti. Regulacija svojevrsnog kasino-kapitalizma, kojoj smo bili svjedoci u prethodne dvije godine, zahtijevat će puno veću političku volju nego što se čini da je ima u ovom trenutku. Razumijevanje da država ima najbitniju ulogu u stabilizaciji, da se privatizacija ne može protegnuti na sve kutke gospodarstva i da se mehanizmi korporativnog upravljanja moraju reformirati kako bi se uzeli u obzir interesi puno širih grupa, bit će najveći izazov za gospodarsku politiku u sljedećem desetljeću.
    Samoupravljanje na kapitalistički način(nastavak Willovog izlaganja)
    To bi moglo značiti da će možda biti potrebni novi oblici upravljanja poduzećima i novi načini razmišljanja u ugovaranju s vanjskim dobavljačima. U donošenje najvećih odluka u privatnim poduzećima trebat će biti uključen širi krug zainteresiranih strana, što će omogućiti bolje polaganje računa onim grupama koje pokazuju pravi interes za dugoročnu uspješnost najvećih korporacija. Ovamo spadaju i radnici i potrošači. To će značiti ponovno dogovaranje sudjelovanja zaposlenika, već isprobanog u mnogim oblicima – uključujući i američke planove za vlasničke udjele zaposlenika u poduzećima, britansku uzajamnu organizaciju, francuske asocijacije i talijanske zadruge, da ne spominjemo toliko ismijavani primjer samoupravljanja u bivšoj Jugoslaviji. Uključivanje potrošača u obliku članskih shema i uključivanje korisnika socijalnih usluga u obliku sličnih shema, kao što su talijanske društvene zadruge i zakladni trust u engleskim bolnicama (Foundation Trust) koji je nedavno osnovan u britanskoj Nacionalnoj zdravstvenoj službi. Biračka tijela koja se sastoje od zaposlenika, pacijenata i lokalnog stanovništva biraju uprave tih više-manje autonomnih bolnica. Sve su to zanimljivi primjeri alternativnih metoda korporativnog upravljanja koje možemo slijediti u budućnosti.Ugovaranje vanjskih dobavljača za javne usluge također treba preispitati. Privatni će sektor i dalje imati svoju ulogu u pružanju javnih usluga, ali mnogo će se više pažnje pridavati implikacijama tih mehanizama u smislu ravnoteže između kvalitete i troška. Iako su privatna poduzeća koja rade za profit možda dobra za smanjenje troškova, ako se to radi nauštrb kvalitete glasači vjerojatno neće podržavati nastavak takvih shema. Neprofitna poduzeća, koja se ponekad nazivaju i “društvena poduzeća“, možda daju djelomični odgovor u smislu dubljeg zanimanja za kvalitetu usluge koju pružaju.Na taj će način raspad ekstremne verzije neoliberalnog kapitalizma u najvećem špekulativnom kolapsu od Velike depresije nesumnjivo otvoriti vrata novoj sustavnoj tranziciji prema umjerenijem obliku, u kojemu će biti više mogućnosti sudjelovanja u upravljanju. Upravo će ishod te nove tranzicije odrediti veličinu i važnost te stabilnost ekonomskog oporavka i oblika globalne ekonomije u desetljećima koja su pred nama.Regulacija svojevrsnog kasino-kapitalizma, kojoj smo bili svjedoci u prethodne dvije godine, zahtijevat će puno veću političku volju nego što se čini da je ima u ovom trenutku. Razumijevanje da država ima najbitniju ulogu u stabilizaciji, da se privatizacija ne može protegnuti na sve kutke gospodarstva i da se mehanizmi korporativnog upravljanja moraju reformirati kako bi se uzeli u obzir interesi puno širih grupa, bit će najveći izazov za gospodarsku politiku u sljedećem desetljeću.”
    Ma čujte,ovaj Will je izgleda počeo da shvata stvari.Jedini problem je što smo te stvari mi skontali davnih dana.I dok Will priča o računu i sabiranju,dijeljenju,množenju i oduzimanju, mi već imamo dobro i praktično iskustvo sa integralima.E moj Wille, dođi ti kod nas na obuku iz samoupravljanja,dok još ima kadrova da ti prenesu znanje.Jer samoupravljanje u svijetu je vrlo kurentna roba i Slovenci masovno pišu u tom smislu,i to nije čudo jer jedino mi imamo i pozitivna i negativna iskustva iz samoupravljanja, i u jugoslovenskom samoupravljanju samo treba otkloniti glavne i uočene nedostatke.Naš tip samoupravljanja vezan je za društvenu imovinu,jer fabrike su bile imovina radnika, a ne države, i u toj oblasti naša rješenja su vrhunska.
    Will Bartlett, profesor na London School of Economics Magazin BANKA,4.9.2009.god.Will is the President of the European Association for Comparative Economic Studies (EACES) and past President of the International Association for the Economics of Participation (IAFEP). Since 2005 he has been Joint Coordinator of the Baltics to Balkans Research Workshop at the university’s Institute for Advanced Studies. He has also acted as the university’s representative on the East European Task Force of the Coimbra Group, a network of leading European universities of which Bristol University is a member. Between 1995 and 2004 he was Deputy Director of the Centre for Mediterranean Studies, a University Research Centre based at the Department of Politics. From 1998 to 2000 he was editor of the refereed journal Economic Analysis: Journal of Enterprise and Participation.

    • Ja mislim da mi ustvari nismo ispunili svoj istorijski zadatak i nemamo koncept kakvo bi društvo budućnosti trebalo da bude, iako imamo sve preduslove da to napravimo. Šta to znači? Da bi neko bio kompetentan nije dovoljno da samo barata sa pojmovima nego mora imati i iskustvo u datoj oblasti. Mi imamo i pozitivna i negativna iskustva socijalizma i pozitivna i negativna iskustva kapitalizma. To našim naučnicima daje za pravo da predlože jedan koncept i to bez ikakvih predrasuda i isključivosti u smislu socijalizam ne valja, kapitalizam ne valja. ili obrnuto. Čak i u komunizmu nije sve crno bijelo. Ima dobrih i loših stvari. Naš problem je slijedeći. U nekim segmentima sigurno smo bili napredniji i te naše društvene firme su pravile itekakav profit. Znači nije problem u profitu. Problem je slijedeći.U navedenim okolnostima gdje je liberalni kapitalizam „vrh vrhova“ i u tom smislu se pišu bajke u smislu endizma, kraja istorije.Tradicija je hiljadugodišnja akumulacija razuma i mudrosti. Odbacivanje tradicije kao takve a zbog nekih poglupih priča koje se pozivaju na riječi moderno ili postmoderno je potpuno neprihvatljivo. Ili pojednostavljeno rečeno postmodernizam je dobro poglupa priča koja baca društvo u poremečaj ili latinski Quomodo stupido narratio postmodernism est. Postmodernizam sa «endizmom» kao krajem nečega-istorije, čovjeka, humanizma, ideologije, filozofije, suvremenosti, marksizma je tako mnogo više nauka o gluposti nego nauka o mudrosti.Pored toga iza te priče se kriju i skriveni politički motivi koji zagovaraju ukidanje mogućnosti političke promjene. To diskredituje samu filozofiju. Još gluplje su priče u smislu:Da, da dok mi ovo pričamo sunce se hladi. Na to se nadovezuju gluposti u svim sektorima pa čak i u sektoru zelenih koji kažu da bi kraj svijeta mogao nastupiti zbog sveukupne prekomjernosti ideologije, suvremenosti, humanizma i marksizma, koji su zajednički ozbiljno ugrozili opstanak našeg okoliša (naravno nigdje se ne spominje kapitalizam). Još jedan od bisera Michel Foucault-a je smrt određene koncepcije čovjeka koju zastupa humanistička tradicija jer prema njemu to je bila samo naša pretpostavka koja je dovela do iskrivljenog viđenja ljudske prirode te «da je čovjek novotarija izmišljena tek nedavno, a možda se i bliži svome kraju.»
      Odbacivanjem tradicije i humanizma tj. moralnog razvoja čovjeka i društva, i čovjek i društvo se uvodi u poremečaj i gubitak ravnoteže koja vodi do konfrontacije i rata. «I kao što je čovjek bez sjećanja i znanja čovjek bez cilja tako i društvo bez skupnog sjećanja i iskustva i znanja o sebi, (odbacujući sve opšte teorije kao meta priče) društvo bez cilja, osim cilja svakog društva da promoviše upravo svoje bajke a od društva struktuirana nauka ih dobrano mora podržavati, a ne neke istine a koje bi urušile postojeći društveni sistem.
      Ekonomski, moralni i intelektualni razvoj moraju biti u ravnoteži ako hoćemo zdravo društvo. U slučaju liberalne demokratije potpuno je zanemaren moralni razvoj i to društvo je palo u poremečaj i ustvari je bolesno. Ne kažem da tu nema i dobrih stvari koje možemo od njih usvojiti. Naš problem je slijedeći: Ne mislimo svojom glavom. Nama bi trebao takav politički sistem koji bi omogućio kvalitetan opstanak velikih preduzeća i to samo sa izdavanjem dionica u manjem iznosima jer to je po mišljenju direktora ekonomskog instituta iz Bijeljine Aleksa Milojevića jedini ekonomsko opravdani model. Inače on zagovara reprivatizaciju u smislu ako je privatnik kupio nešto što košta 10 miliona za milion za taj milion će biti pokriven dionicama. Bez obzira na to privatizacija preduzeća u smislu da ih kupi jedan vlasnik (većinski vlasnik) po ekonomskim stručnjacima uopšte nije isplativa, jer sva dobit odlazi u inostranstvo a to je tek katastrofa kao kod Hrvatskog Telekoma gdje je Deutsche telekom većinski vlasnik 2009 god je iz Hrvatske transferisano 250 miliona eura u Njemačku. Kolika je ta privatizacija bila glupost nije potrebno posebno objašnjavati, naročito ako se zna da novac od prodaje profitabilnih sistema ide uglavnom za financiranje državne birokratije. Odgovorite vi meni sada kada ste tako pametni koji je to biznis momentalno bolji od telekomunikacija i u šta uložiti novac od privatizacije ako se zna da državom upravljaju kadrovi koji ne znaju šta je desno a šta je lijevo. Ustvari ekonomska struka se uopšte ne konsultuje o ovim problemima nego se konsultuju pojedinci koji nemaju nikakva iskustva u radu privrede. Naša velika preduzeća su u posebnoj situaciji i ona su bar u Bosni i Hercegovini unipšteni upravo privatizacijom provedenom bez imalo mozga. Bez koncepta novog društva ili barem koncepta koji bi sačuvao ono što je dobro funkcionisalo ili još funkcioniše bojim se da je u procesu ustvari razlika ideoloških koncepata i bojim se da će nas naša glupost i arogancija međunarodne zajednice i strogo nametanje njihovog koncepta dovesti do prosjačkog štapa. Mala i srednja preduzeća nisu problem ali ako diozvolimo da se i dalje uništavaju krupna preduzeća koja zapošljavaju stotine hiljada radnika osudili smo sami sebe na najveću moguću bijedu i sve ono što ide uz to.

  2. Повратни пинг: Leva i desna kritika neoliberalizma | Dvogled (rezervna kopija)

  3. Повратни пинг: Neoliberalna logika, Etihad i Fijat | Dvogled (rezervna kopija)

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s